Dobro jutro, iznenađenja...

Sarajevo 1993. Opsada. Grad bez struje, vode, plina. Radnje zatvorene. „Plavi put“ preko aerodromske piste otvoren je privremeno samo za rijetke.
U višekatnici, zvono. Ne radi. Lupanje po dovratku se pojačava. Nervoza. Mlađa žena pocupkuje s noge na nogu. Gomila sasušenog blata s cipela raste pred vratima. Dječak u panici povlači majku za ruku i od nje traži da se vrate kući.
-Sine, ovo je tvoj dom. Mi smo se vratili. Tu si rođen, tu je tvoj Otac, tu je tvoj krevet. A, kako vidim do njega ćeš teško doći. Minute prolaze, a vrata ostaju zatvorena. I kada je umor skoro oborio dvoje blatom obilježenih, tutnjava stubištem najavi skoru oluju.
Zapuhana, žustrih pokreta, riđokosa djevojka uz psovku pred vratima spusti kanistere s vodom. U hipu uđe u stan zalupivši vrata pred nosom nenadanih posjetitelja. Oni su i dalje ostali pred vratima. Šok bi i prođe ali do ponovnog otvaranja vrata.
Gospođo, je li Osman kući?
Na liniji je. Na bojišnici je. Da niste došli radi naplate TV pretplate?
Ne gospođo, mi mo se vratili kući. Osman je naš TATA – uzbuđeno doda dječak.
Riđokosa potraži vrata za naslon. Zaobljen stomak nije se mogao sakriti. Granate s okolnih brda su tutnjavom onemogućile bilo kakav razgovor. U stanci između dva udara, čulo se:- Gospođo i ti dečko, uđite. I ja sam Osmanova žena!
Bilo je to jutro iznanađenja...

Autor: turimti