Uerige i loza crnogorska

S Adnanom sam više puta mezio i pio za studija u Sarajevu u vrijeme druge trule Jugoslavije. Iznenadilo me kad ga sretoh za vrijeme rata u prestonici zločinačke tvorevine i to ne one “njegovih”. Jebiga, oženio se i dobio djecu tamo. “Naše” trupe nisu već bile daleko, Ameri su bacili prve bombe pa smo zarad sigurnosti išli piti u moju hotelsku sobu, hotel “Slavija”, još uvijek su imali dobar specijalitet kuće iako je neimaština vladala. Jeli smo u sobi, kaže on, jebote, u cijelom gradu nema Nektara (lokalno pivo), ti piješ Nikšičko. Nisam mu priznao tko i što sam, dobro mi je poslužio.
Na razgovoru u zagrebačkom stožeru prije puta su me upozorili da manje pijem u Berlinu, rat je, nisam bilotko, moje greške bi za više nas mogle biti kobne. Nisam mogao birati, alternativa mi je bila front. U rezerviranoj berlinskoj sobi me u hladnjaku čekalo iznenađenje, na laganom hlađenju, baš kako treba, boce Uerige piva. Na recepciji poruka i berlinski broj od Larise. Pomislih, nikog ne moram tražiti, svi će me već naći. Večerali smo u restaurantu koji se vrti i s čijih visina sve izgleda bajkovito kapesante, školjke moje omiljene. Zanimala ju je ideja o kantonskoj podjeli Bosne. U krevetu mi se svidjelo remek djelo na njenom mufu, očito uzgajano zadnja tri mjeseca koliko se nismo vidjeli. Objasnio sam joj da kantoni ne bi bili u interesu Rusije, sporječkali smo se oko piva, njoj su stručnjaci objasnili da je najbolje od dvadeset dana, a ja sam umislio da ta vrsta nije dobra kad odstoji.
Neću puno duljiti, našao sam se i s Mary, njezin otac je bio utjecajan u američkoj administraciji, s njom sam pio Radeberger, povjerio sam se hotelskom konobaru da mi je Radeberger ipak draži i ona ga je, vidi čuda, naručila. Donijela je karte bivše Jugoslavije i zanimao ju je svaki detalj, što kojoj republici pripada, kad sam se na jednom mjestu oko Neuma nakon tri pive diletantski zajebao, rekao sam da samo provjeravam njenu pozornost. Onda smo se opustili igrom probijanja tunela, morao sam ići dalje od zadnjeg susreta.
S Crnogorkama Darom i Đeknom sam udario po lozi u njihovom berlinskom stanu. Uvijek se kod njih opustim kad završim posao. Jaka rakija, ne znam kako me transportiraše do hotela.
U nekom momentu me, dok me glava rastura, budi Mary, hej, jako je važno, jel bi smjeli pustiti Hrvate da osvoje Banja Luku, koju jebenu Banja Luku, zagalamih ja.
Nakon povratka, rat je bio gotov, zapih se s Adnanom koji je s porodicom došao u Rijeku, zamisli kaže, Banja Luka, samo što oslobođena nije i jebeni Ameri zaustavili akciju.

Autor: NF