Mirta

Crne oči pregledavale su Trg. Pala je večer i sjaj lampi budio je uspomene. Kratko ju čeka. Stao je u polumrak pokraj mirte prerasle u stablo. Želio je da dođe. Ugledavši ju kako se spušta pokraj stepenica blago zatinja. Zadrhti njegova poluduga crna kosa. Obukla je crveni lepršavi komplet od fine i meke tkanine. Uredila je kosu. Tanke nožice trepere na peticama. Kožna torbica se lagano njiše. Potrudit će se noćas. Noć je topla i oni će se susresti, baš kao što je planirao.
U trenutku kad ju je blago podignutom bradom htio dozvati, znanica u prolazu ga ugleda i podjele tajnu, ukrade mu trenutak. On sigurnim pokretom odmahne glavom. Ponovno pogleda Sanju. Bila je brza. Uhvati ju za ruku i primakne.

Ponovno se sredio. Obukao je tamno crvenu košulju koja se prelijeva u mraku i lagane tamnoplave hlače. Opijaju me njegovi mirisi, uvijek drugačiji, pomno birani. U ovim peticama sam skoro veća od njega, ali privlači me njegovo tijelo, smirena, gotovo usmjerena strast. Pomno me pregledava. Danas sam se sredila baš kako on voli. Imam i novo svileno rublje koje mi je prošli put darovao. Sigurno će se iznenaditi. Zezam ga:“Ovaj put koliko vidim nema poklona.“ Samo je tiho promrmljao gledajući me u oči. Zbunjeno sam se zagledala u njihov odbljesak.

Volim njene obojane uvojke. Za mene, baš kako sam joj rekao. Ona zna da ja nisam slobodan, obećan davno drugoj. Ipak izlazi sa mnom.

Sjeli su na novu terasu, gdje ga još nitko ne pozna. Razgovaraju o muzici. Samo čaša crnog vina, promatra kako se njene oči cakle. Vodi ju potom u šetnju uz more, ne grli ju, samo drži za ruku. Ona se privine. „I što ćeš napraviti nakon ovih izbora?“ „Preuzet ću tu ulogu barem na godinu dana. Manje ću dolaziti. Trebaju manjinskog zastupnika. Poslije će doći netko umjesto mene s više škole. Nemoj me zaboraviti.“

Autor: Jutarnje pero